Ivo Andrić. O mostovima.

          ‘Na današnji dan, 10. Decembar 1961 godine, Ivo Andrić, poznati jugoslovenski književnik, je dobio Nobelovu nagradu za literaturu za njegovo remek djelo – “Na Drini Ćuprija”. Svečena dodjela nagrade je održana u Stokholmu, u dvorani Koncertne Palate Švedske Akademije. Andrić je paričnu nagradu poklonio svojoj zemlji – Bosni i Hercegovini, za unapređenje bibliotekarstva.’

     Čitajući ovo, prisjetih se časova maternjeg jezika u osnovnoj školi i jedne rečenice koju je naša nastavnica Nada koristila svaki put kad bismo vježbali gramatiku: “Ivo Andrić, naš Nobelovac, rođen je u Dolcu, kod Travnika”. Često bismo se i šalili na njen račun. Svako njeno pominjanje je bilo prosljeđivano gorenavedenom rečenicom.
Čini mi se da nema njenog učenika koji tu rečenicu neće doživotno upamtiti a ni šta je subjekat, predikat, glagol, atribut, apozicija… itd., u njoj! A čini mi se i da to nije slučajno. 🙂
Jer zaista ime Ive Andrića će zauvijek ostati kao ime jedinog Nobelovca sa ovog prostora (u to čuveno jugoslovensko doba), sa ovih naših malih državica punih sebe; te ga nekako svi svojatamo, što i govori o jednom vremenu kad su ovi narodi živjeli u nekom zajedništvu i podjeljivanju…
A taj čovjek je jako volio mostove – „Od svega što čovjek u životnom nagonu podiže i gradi, ništa nije u mojim očima bolje i vrijednije od mostova. Oni su važniji od kuća, svetiji, opštiji od hramova. Svačiji i prema svakom jednaki, korisni, podignuti uvijek smisleno, na mjestu na kome se ukrštava najveći broj ljudskih potreba, istrajniji su od drugih građevina i ne služe ničem što je tajno i zlo.“

Nažalost mi ne spoznasmo tu ljubav prema mostovima… Šta će biti sa našim mostovima koje smo razrušili i uništili im temelje pa ih još uporno trpamo smećem odozgo da se ne vidi da su ikada postojali… Zar smo toliko nisko pali da smo uništili ono što je najvrijednije? Hoćemo l’ i kako ćemo ih opet sagradit? Kad?!

Ivo-Andric

Ivo Andrić kod ‘Ćuprije’ – Most Mehmed Paše Sokolovića, u Višegradu, BiH

“E zato je, poslije česme, najveći sevap sagraditi ćupriju i najveća grijehota dirati u nju, jer svaka ćuprija, od onog brvna preko planinskog potoka pa do ove Mehmed-pašine građevine, ima svog meleća koji je čuva i drži, dok joj je od Boga suđeno da stoji.” [Ivo Andrić]

     I nasuprot opštom ubjeđenju na internetu, slijedeće stihove nije napisao Ivo Andrić…

“Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Nisi ptica ni leptir obalom što leti,
Kad nema mostova uzalud je čeznuti,
Uzalud je shvatiti, uzalud je htjeti.
Ne ruši sve mostove, možda ćeš se vratiti.
Ostavi bar jedan most između srca i mene.
U samoći je lakše neshvaćeno shvatiti,
Mogle bi te nazad nagnati uspomene…”
[Vladimir Čerkez]

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s